Drevna tradicija koja potječe iz kamenog doba
Transhumanca, praksa sezonske seobe stoke, od 2019. spaja različite europske kulture na UNESCO-ovu popisu nematerijalne kulturne baštine. Ovu drevnu tradiciju zajednički njeguju Austrija, Grčka, Italija, Albanija, Andora, Francuska, Luksemburg, Rumunjska, Španjolska i Hrvatska.
Kao sezonska seoba stoke i pastira između različitih predjela, transhumanca (trans – preko/iza, humus – zemlja/tlo) predstavlja puno više od pukoga gospodarenja stadima; to je živa baština naslijeđena od naših predaka, koja povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost.
Taj nomadski način života bio je putovanje kroz krajolike, ali i kroz vrijeme, u kojem su se životi stoke i pastira harmonično isprepletali s ritmom godišnjih doba.
Stočarstvo kao čuvar biološke raznolikosti
Istodobno je stočarstvo tijekom stoljeća oblikovalo i održavalo bogatstvo travnjaka u podnožju i na višim planinskim predjelima, čuvajući njihovu bioraznolikost.
Ovo prirodno, održivo gospodarenje krajolikom pokazalo se kao najučinkovitije rješenje za očuvanje krhkog ekosustava. Drevni tragovi transhumance još se mogu pronaći u dijelovima Istre, Velebita, Ličke Plješivice i Dinare gdje vam tisućljetne pastirske staze poput tajnih šifri mogu otkriti brojna svjedočanstva o životu naših predaka i njihovoj usklađenosti s prirodom.
Djelić pastirskog života možete doživjeti tijekom pustolovine na Velebitu kao dijelu veličanstvenoga Dinarskog gorja.
Smještaj u autentičnim pastirskim stanovima u sklopu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit pruža vam priliku da se povežete s prirodom na dubljoj razini. Doživite život kao nekad uživajući u čistoći zraka i tišini zvjezdanih noći. To je prava definicija održivog turizma.
Duga tradicija transhumance i njezine važnosti za život ljudi na prostorima Hrvatske vrijedna je kulturna baština koja se spominje na epigrafskim spomenicima i povijesnim dokumentima kao što su „Pisani kamen“ i „Dolabelin natpis“ spomenut u Gospićkom ugovoru iz 19. stoljeća.
