
Na prvi pogled zvuči vrlo striktno i strogo određeno, no u ovom folklornom izričaju krije se zapravo dosta improvizacije, posebice kada se kombinira pjevanje i tekstualni dio, kada se riječi zamjenjuju slogovima i time se oponaša zvuk frule, tada počinje biti zanimljivo.
Kako bi ipak sve zvučalo izvorno i tradicionalno, moraju se poštovati i neka pravila, a to u prijevodu znači da tonovi moraju završavati unisono u oktavi. Zavisno od područja na kojem se prakticira, razvile su se četiri podvrste pjevanja tijesnih intervala, pa se tako uz tarankanje, kojim se oponaša svirka sopila, njeguje još i bugarenje, diskantno pjevanje, kao i tanko i debelo, odnosno pjevanje na kanat.


